Selidba

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak covjek si ne može davati cesto u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No cesto selidbe znaju biti hekticna pakiranja u kutije koje ce ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlucivati.
Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovica. U vec mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila vecina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novcanik, partijska knjižica, cešagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju pricu ne samo jedne obitelji vec i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje.
Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.