Doboši noci

Samo su od drveta bijelog javora izraslog na osojnim stranama bosanskih planina majstori iz Cremone mogli izraditi instrumente ciji je zvuk usporediv s imaginarnim božanskim pjevom. O tom drvetu, o sarajevskim nocima i pet godina života u Sarajevu od lipnja 1914. do kasne jeseni 1919. piše šumar i usputnik Mlade Bosne Josip Gubernik u svojemu monumentalnom djelu Dnevnici sarajevskih noci. Nakon što je napustio Sarajevo, o Guberniku se ne zna gotovo ništa osim da je otišao u Argentinu vec 1920. te da su njegovi Dnevnici bili jedna od prvih knjiga izdanih nakon Drugoga svjetskoga rata, a da je njezino drugo izdanje nestalo u ratnome vihoru devedesetih.
U romanu Doboši noci, naslovljenom kao i nikada pronadeni rukopis Ujeviceva romana, Miljenko Jergovic stvara osobnost koja odjednom kao i famozni Dnevnici postaje stvarnom jer je zabilježena u knjizi. Doboši noci roman su i studija o jednom vremenu i jednom covjeku, ali nadasve o jednoj izgubljenoj epohi. U Dobošima noci, ne bez razloga, Sarajevo se u velicanstvenoj metafori ogleda kao bubanj na cijoj napetoj koži dobuje citavo dvadeseto stoljece, a Josip Gubernik, taj maleni, suhonjavi austrougarski šumar i cinovnik, postaje jedini moguci pisac jer on okom drugoga vidi i bilježi sve oko sebe, a njegovi zapisi postaju dokument koji natkriljuje ne samo njega vec i generacije.