Imenik lijepih vještina - eseji, kronike, clanci

Na velikoj i razvedenoj mapi Jergoviceva književnog opusa, koji je i dalje u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Još s prvim novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu Veselko Tenžera, tada najsnažnije priznanje te vrste u štokavskom dijelu Jugoslavije, Jergovic demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lakocom probija tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sjecanja i pripovjednoga prosedea, slijevajuci sve u specifican amalgam jergovicevskoga esejizma. S vremenom se tematski registar njegova interesa širi u ogromnim koncentricnim krugovima: književnost i knjige prije svega, ali i film, slikarstvo, muzika (sva: klasicna, nova, narodna...), strip, nogomet, nascentna stvarnost sa svim svojim cudima, rijetko dobrim, najcešce opakim, politicka povijest, identitetne drame postberlinskoga doba, s posebnom osjetljivošcu za društvenu poziciju svih vrsta manjinaca... Jergovicev esej: svjedocanstvo neutažive duhovne gladi da se tekstom obuhvati, ili barem dotakne totalitet stvarnosti, cijeli svijet. Zacudna je to i pomalo zastrašujuca glad, velicanstvena i, naravno, uzaludna. Uzaludnost? Pretpostaviti je da je i autoru poznata, jer sam daje mnoštvo indikacija za to u svojim tekstovima, pa nepopustljivost u svakodnevnom izvršavanju spomenutoga nauma i vjera u Tekst kao posljednje uporište smisla, sugeriraju nešto od stoicki svladane pomirenosti. No sve bi to bilo sporedno da nije silne moci pisanja, jezika, po kojoj nas Jergovicev tekst angažira, uznemiruje, provocira i, iznad svega toga, izaziva nepatvoreno citateljsko uzbudenje. — Ivan Lovrenovic