Zagrebacko djetinjstvo šezdesetih

Ovaj ciklus kratkih proza Sanja Lovrencic pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900., te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Zagrebacko djetinjstvo šezdesetih funkcionira kao autobiografski diskurs, te se bavi tipicnim elementima autobiografije: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata; ove bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, medutim, tekst Sanje Lovrencic odgovor na književni predložak, reakcija na odredenu vrstu pisanja. Time se otvara prema sasvim drugacijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji konotiraju osobno iskustvo ali ga istovremeno i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrencic ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u medudjelovanju cine kvalitetnu književnost: ukljucenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost.