Uvod u drugi život

Smjenjuju se, tako, reminiscencije na djetinjstvo i roditelje, opisi susreta s raznim poznatim, javnim i poimence spomenutim osobama, prijateljima, kao i anonimnim nailaznicima; redaju se snovi i fantazmagoricne slike, registriraju se razgovori po kavanama i sobama, po hotelima i motelima, na putovanjima i u dužem zamiranju; uvode se citati iz lektire i korespondencije s prijateljima; navode se opsežna razmišljanja u trenucima tjeskobe; nižu se zapisi iz svakidašnjeg života kao i skice za pripovijetke; ponire se u tude živote, koji mu se donose kao na dlanu; bez stida se razgolicuje vlastita duševna i tjelesna intima; pomjeraju se vremenski planovi; prica se o morbidnostima i ljubavima, skandalima i putovanjima...; doslovno, Mirko Kovac "crpi iz svega", a ponajviše iz vlastita života. Medutim, ovakva raznovrsnost diskurzivnih planova – u rasponu od pripovijetke do eseja, od filozofiranja do pjesništva, od faktografskih dnevnickih bilježaka do nesumnjivo fikcionalne autobiografije – nipošto ne djeluje kao nasilni spoj. Reklo bi se, na osnovu svega, da Kovac ovdje izmišlja neki svoj tip romana, kad ne bismo znali da su slicne avangardne tehnike vec ozakonjene, nap. u prototipu što ga predstavljaju Rilkeovi Zapisi Maltea Lauridisa Briggea. Snažna individualnost koja svakoj diskurzivnoj vrsti namece "jedinstveni ton pjesnickog kazivanja" oslobada dovoljno energije da sve ono , što je naizgled raspršeno, bude privuceno istome jezgru. Usporedujuci ga sa spomenutim velikim primjerom i uzorom, želim samo naglasiti da je Uvod u drugi život dostojan te komparacije, buduci da po svemu predstavlja jedno od najoriginalnijih i najupecatljivijih romansijerskih ostvarenja proteklih godina.
Igor Mandic, NIN, 5. veljace 1984.