Utopljenici i spašeni

Nerijetka su tumacenja po kojima povijesne procese odreduju ekonomija, ideologija, klasa, nacija... Nisu sasvim netocna, ali kao u poslovici o stablu i šumi, zanemaruju upadljivo: poviješcu upravlja covjek. Utopljenici i spašeni Prima Levija eseji su o covjeku, stvaratelju povijesti i njenoj žrtvi. Govore o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta, najtežem od svih moralnih i politickih poremecaja koji se ikada dogodio, spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Rijetko kada i jedno i drugo. O ljudima koji su se u abnormalnim prilikama moralno utapali na raznolike nacine, katkad bezazleno, katkad zlocinacki, ali i o abnormalnim prilikama u kojima je, zacudo, još uvijek bilo moguce donositi moralne odluke. Na koncu, iza svega stoji odluka pojedinca, bila moralna, bila zlocinacka, bila banalna. Ili ona najgora: zlocinacka koja je sebe uspjela uvjeriti da je moralna. To je fašizam. Koliko god je nepojmljiv u svojoj odvratnosti, fašizam je ipak ljudski produkt.
Utopljenici i spašeni primijenjena su antropologija, bolna u svojoj raspetosti izmedu potrebe za vjerom u covjeka i strahom od tog istog stvora: ako je jednom vec bio u stanju stvoriti Auschwitz, znaci da ga uvijek i opet može ponoviti. S tom mišlju valja nam živjeti medu ljudima i sacuvati ljudskost.