Umro Supermen

Nakon što je zbirkom prica Groblje manjih careva (nagrada Josip i Ivan Kozarac 2010.) i romanom Roki Raketa (nagrada tportala za najbolji domaci roman 2014.) razbucao skice nekih buducih kanona i promijenio krvnu sliku domace književnosti, Zoran Malkoc knjigom pripovijedaka Umro Supermen konacno se potvrdio kao jedan od najmocnijih, najosebujnijih glasova novije hrvatske proze.

Umro Supermen nije samo naslov – to je i vijest i otrežnjenje, prekretnica i objava Malkoceva autorskoga kreda. Jer ako superjunake dokraja razobliciti može samo smrt – kao da nam porucuju ove price – jedino što nama smrtnicima iza takve smrti preostaje jest: odrasti.

I doista, nakon prve u nizu superjunackih smrti, one Josipa Broza Tita, Malkocevi likovi u ovoj knjizi prolaze ubrzani tecaj odrastanja – bune se i sanjaju, vjeruju i iznova razocaravaju, izdaju i bivaju izdani u predracu, ratu i poracu, sve dok im, napokon odraslima, konacno ne ponestane superjunaka.

Do odgovora na vjecno pitanje – Što je covjek? – autor dolazi bespoštedno propitujuci što je ono manje i ono što bi željelo biti više od njega – nadcovjek i podcovjek – a to je potraga koja se ne odvija kroz iznimne, vec prije prepoznatljive i bliske nam ljudske sudbine . Poezija koja se ispreplece s okrutnošcu, nježnost što balansira na rubu sjeciva, humor od kojega se ledi krv u žilama… u ovim su Malkocevim prozama savršeno uravnoteženi, u idealnim omjerima pronalazeci svoju idealnu formu.