Trci Lilit, zapinju demoni

Knjiga Bojana Krivokapica književni je dogadaj koji nadilazi granice nacionalnog (srpskog) književnog polja. Ova zbirka prica prevazilazi to i doslovno: pisac suvereno prelazi iz jednog štokavskog (srpskog, hrvatskog, bosanskog, crnogorskog) književnog jezika u drugi, kao što i njegovi junaci lutaju Sarajevom, Zagrebom, Beogradom, Novim Sadom...
Pripovjedaci i junaci Krivokapicevih prica odlikuju se suvremenim, dinamicnim, kolokvijalnim govorom koji odgovara dnevnickoj formi vecine ovih zapisa. Medutim, fragmentarnost i anegdotalnost pripovjedanja samo su prividno posljedica dnevnicke „lakoce“ pisanja: u procesu citanja citatelj osvještava kompozicijski smisao montažnih prijelaza i efektnu (najcešce vrlo duhovitu) semanticku povezanost naizgled udaljenih motiva. Lakoca s kojom Krivokapic piše i „skace“ iz jednog prizora/grada/jezika u drugi, u dojmljivom je kontrastu spram provodnih tematskih fiksacija njegovih prica, a to su: smrt, raspad obitelji, glad, ludilo.
Odsustvo patetike u opisu sveprisutnosti smrti kao svakodnevne cinjenice, osobito medu junacima kojima bi se širina životnih mogucnosti tek trebala otvoriti, cini najuspjelije price ove zbirke vjerodostojno potresnim.