Trajekt u šumi

Osjecaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božic piše u ovoj knjizi. Prolazeci vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeci zbirku terminologijom bolesti, ali govoreci uvijek emotivno, iz vlastite nemoci naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujuci sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što cini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogucnosti covjeka. Što uciniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božic propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božic postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, cak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. – Monika Herceg