Tamni covjek Birger

Okruglu petoljetku nakon Goranom za mlade pjesnike nagradenoga prvijenca Era gmazova, Martina Vidaic javlja se s dostojnim lirskim nasljednikom. Tamni covjek Birger razvija i nadopisuje ranije zacrtane poeticke strategije i tematsko-motivske matrice: ova tiha, konfesionalna lirika koja mjestimice prerasta u zaglušujuci egzistencijalni vrisak razapeta je izmedu minuciozne egzegeze protagonistice i njezina – pocesto ponešto rezigniranog i bezvoljnog – odmjeravanja snaga sa svijetom. Tkivo, koje je u prvoj knjizi bilo prije svega ono posve opipljivo, fizicko, sada je tkivo svakodnevice, rutine nad kojom, uz knjige i dnevne rituale, bdije šef: nerealno mala / rijec za božanstvo. U njezinu žrvnju nestvarne djevojcice, koje nisu slucajno u ovu knjigu prebjegle iz poznatog naslova Marije Cudine, nakon godina naukovanja nalijecu na zid; godine lutanja zaglavile su u shemi vecera, kauc, TV. No ne treba smetnuti da na toj intimnoj gradevini, cvrsto ogradenoj, postoji prozor, i taj je prozor širom otvoren – kroz njega se u prvom planu vidi biljka, onih nekoliko listova poezije.