Tamna magistrala

“Višak” ili “manjak”, kako vec hocete, koji ovu poeziju cini tako uvjerljivom, upravo i nastaje u sudbinskome procijepu izmedu potkulture kao bivše globalne rebelijanske energije i njezine euforije i hrabrosti da se uvijek vidi i ono što je nimalo uljepšana istina vlastitoga života i vlastite sinkronije kada zavjese padnu. I duhovit i euforican i potresan i ranjiv može u stihu biti samo netko tko poeziju piše ne da bi se ovako ili onako dodvorio kulturi s velikim K koja ce ga poslije ocinski pomaziti po manje usijanoj glavi, nego netko tko ne zna drukcije živjeti nego podijeliti se s, pa makar i uvijek izmaštanim, Drugima. Jedino taj fantazam ne da, zapravo, da cijeli svijet postane globalna palanka u kojoj se isto uvijek pazari za isto, bilo gdje i bilo kada.