Smrtni ishod atletskih povreda

Svi smo mi ponekad Eva, nemocni pred vlastitim životom, odlukama koje odvedu u krivom smjeru, nerijetko u neuspjelim pokušajima da preuzmemo kontrolu nad vlastitim životom. Mnogi smo Eva kada krivimo sebe dok netko vrši nasilje nad nama, dok šutimo i tražimo nacin da budemo vrijedni necije nježnosti. Mocan, izravan i bespoštedan roman koji nas se svih tice.
Ako govorimo o Smrtnom ishodu atletskih povreda, govorimo o knjizi koja je opora, ciji se jezik ne prilagodava citatelju, vec prodire i ruši ustaljene obrasce; jezik Milice Vuckovic jezik je vanjskog svijeta, pogrubljen životom samim, a kao citatelje stavlja nas direktno u sukob s našim ocekivanjima od književnosti. Ipak, ne iznevjerava ih. Prica koju ovaj roman donosi prica je o žrtvama zlostavljanja, o našim patologijama koje ponekad ne mogu dignuti samoobranu, a prica je to i o toksicnim odnosima iz kojih je nemoguce izvuci se. Roman Smrtni ishod atletskih povreda prica je o ucenju ljubavi prema sebi samima, iako se tako naizgled ne cini. Ipak, krik koji ostaje s nama nakon ove knjige toliko je snažan da se pitamo kako ne napraviti takve pogreške, kako otici na vrijeme, kako se voljeti dovoljno da zahtijevamo za sebe samo onu ispravnu i potpunu ljubav.

“Smrtni ishod atletskih povreda Milice Vuckovic izdvaja se zbog smjelosti da se otisne u sfere vrlo složenih pitanja struktura i vrijednosti savremenog svijeta u kojem su uloge unaprijed raspodijeljene, a odgovornosti, kao po nekakvoj nužnosti, uvijek ili previše cesto prebacene na pogrešne adrese.” – Žiri Vitalove nagrade

“Proza Milice Vuckovic ne dopušta nam buržoasku utjehu ‘lijepe’ recenice, niti nam pruža laku katarzu srecnih krajeva. Ona beskompromisno iscrtava kompleksnu mrežu zlostavljanja koju narcisoidni ‘majstori lijepih recenica’ nerijetko stvaraju oko svojih ‘muza’. Vuckovic vješto rekonstruiše obrazac poetizovane ‘velike ljubavi’ kojoj smo odmalena ucene, a potom ga jednako vješto objelodanjuje kao košmar bezizlazne toksicne igre.” – Lana Bastašic

“Želela sam da se nadem onima koji cute, jer kad cutiš, misliš da si sam na svetu; želela sam da im kažem da nisu sami. Da sve što nam se dešava, pa i najgore stvari, ne dešavaju se nikad samo nama. Život je borba i želela sam da budem saborac onima koji cute, onaj kakav je meni bio potreban dok sam cutala. U porodici cutimo jer je sram naš folkor. Na poslu cutimo iz sasvim drugog razloga, cutimo iz koristi, u politici ne cutimo, vec pricamo na sav glas ono što se od nas traži, jer smo oportunisti. Cutanje, dakle, nije poželjno, cutanje je nepružanje otpora, svesno nepružanje otpora. Ne prihvatam da zauzmem poziciju žrtve zato što cutim i da za to okrivim nekoga drugoga. Na žrtvu se pristaje, ja ovim romanom sokolim na nepristanak.” – Milica Vuckovic