Slike u dimu

Roman Slike u dimu prvi je veliki roman o istocnoeuropskim Romima romskog autora, klasik koji istražuje unutarnje prilike dotad nepoznatog svijeta Roma i njihove povijesti.

Roman koji nazivaju Sto godina samoce europskih Roma, prati život neimenovanog pripovjedaca od 11. do 17. godine u romskome naselju u ruralnoj Madarskoj, neposredno prije pocetka II. svjetskog rata i holokausta. Tu vladaju plemenski zakoni i obicaji, žive obitelji s mnogo djece, sveprisutne su krade, prošnja, prljavština, glad, bolesti i žandarska brutalnost. Ali istodobno, zajednica živi strastveno, u veselju i buci, s ogromnim poštovanjem prema zemlji i precima.

Kada djecaka slucajno ustrijeli lokalni mocnik, dobiva priliku za školovanje. Za njega tada zapocinje život u dva svijeta: dovoljno je bistar da se dobro snalazi u školi, ali previše definiran podrijetlom da bi ga potpuno prihvacali. Kako godine prolaze, okrece se planovima o zaradi, sukobima s autoritetima i adolescentskim požudama, dok u društvu sve više jaca fašizam.

Bildungsroman o putu jednog djecaka do zrelosti

Crpeci iz vlastita iskustva, Menyhért Lakatos s jedne je strane napisao bildungsroman o putu jednog djecaka do zrelosti, s druge uzbudljivu pikaresku u kojoj se stranicu za stranicom nižu pustolovine. To je i roman o tragediji cijelog jednog naroda, autentican, naturalisticki iskren u prikazu jedinstvenog ambijenta i neposrednog jezika Roma, velik po opsegu, a opet iznimno osoban, roman koji se smatra temeljnim djelom romske književnosti i jednim od najzanimljivijih djela madarske proze.

*** 

„Pikareskna i pomalo lascivna odiseja… Unatoc njihovoj patnji, Lakatos pokazuje kako Romi uspijevaju preživjeti, potresna posveta njihovoj domišljatosti i hrabrosti.” – World Literature Today

O autoru

Menyhért Lakatos (1926. – 2007.), romsko-madarski književnik i pjesnik, klasik madarske romske književnosti 20. stoljeca. Roden je u romskome naselju u Vésztou u trgovackoj obitelji. Završio je pucko ucilište u Nagykorösu. Radio je kao inženjer u Szarvasu i Nagykorösu i kao direktor romske ciglane koju je i osnovao. Bio je svojevrsni ambasador svoje zajednice – sudjelovao je u istraživackim projektima o Romima koji su provedeni na Sociološkom institutu Madarske akademije znanosti i pisao o životu Roma u svojim knjigama. Osnovao je Kulturni savez Roma 1986. godine, a za predsjednika Kulturnog saveza Roma Madarske izabran je 1988. godine. Bio je aktivan i u mnogim madarskim društvenim i kulturnim organizacijama te clan predsjedništva Madarske kazališne družine.

Književna djela, romane, bajke, price, poeziju i TV scenarije, objavljivao je od 1970. Dobio je brojne nagrade – Nagradu Attila József, Nagradu Füst Milán, Nagradu za knjigu godine, Lovorov vijenac Republike Madarske, Nagradu za životno djelo Državne romske samouprave i druge.

Njegov roman Slike u dimu (1975.) objavljen je u 19 zemalja i samo u Madarskoj prodan u stotine tisuca primjeraka.

O prevoditeljici

Lea Kovács (1981., Vukovar) diplomirala je romanistiku i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija usavršavala se dva semestra na Sveucilištu ELTE u Budimpešti te na medunarodnim programima u Madarskoj i Francuskoj. Radila je kao suradnica Katedre za hungarologiju, Veleposlanstva Madarske te Madarskog instituta u Zagrebu. Od 2012. radi kao prevoditeljica i sudska tumacica za madarski, francuski, engleski i srpski jezik te se, osim pisanim, bavi i usmenim i audiovizualnim prijevodom. Vanjska je suradnica Odjela za francuske i frankofonske studije Sveucilišta u Zadru, kao naslovni predavac na kolegiju Osnove usmenog prevodenja.

Od romana u njezinu su prijevodu objavljeni Sotonski tango Lászla Krasznahorkaija, Trenutak Magde Szabó, Vezeno srce Carole Martinez, Povijest nasilja Edouarda Louisa, Magnetno brdo Réke Mán-Várhegyi, Viralno Mauricija Segure, Nikolski Nicolasa Dicknera, Vrijeme za caj u New Delhiju Jean-Pola Hecqa i N.N. Gyule Krúdyja, a od knjiga pjesama Kod nas više nema kanibala Otta Fenyvesija, Tajna kratkog života Jánosa Sziverija, Tijelu: Ode & legende Szilárda Borbélya (Posebna pohvala Odbora za dodjelu nagrade Iso Velikanovic za 2018. godinu) i Stablo pjesama Abdellatifa Laâbija te esej Pohvala melankoliji Lászla F. Földényija. Dobitnica je Nagrade János Sziveri za 2020. godinu.