Slijepa karta

Putovati s Markom Pogacarom, jednim od najvažnijih hrvatskih pjesnika svoje generacije, znaci svijet moci vidjeti kao slijepu kartu, put citati kao sonet ceste.
Ali sljepilo karte ovdje rada budniji pogled putnika; svijest da, osim državnih granica zemalja koje pohodi, zemljovidi ne sadržavaju ništa, da ih tek treba ispisati, u njih prokrijumcariti sadržaj/sebe.
Iako piše o prelascima, Pogacar do granica zapravo slabo drži, i možda se baš zato Slijepa karta doima kao raskuštrani bastard književnosti i kartografije, rastrca­­ni mješanac putopisa, eseja, dnevnika, biografije, proze i autofikcije.
Više nego za pružanje korisnih informacija, pet kontinenata u Slije­poj karti služi za postavljanje pitanja. Što bi to danas, u doba Google Mapsa i Wikipedije, uopce bio putopisni žanr? Što je i cime je odreden konstrukt koji nazivamo identitetom? Je li kozmopolitizam moguc i koji bi ga politicki okviri mogli omoguciti? Što je domovina i može li se ona po volji izabrati, usvojiti, ili odbaciti, dok se putuje, bilo gdje uz cestu?