Na Vrbasu tekija

Ivo Andric bez ikakve je sumnje jedan od najvažnijih pisaca ovih jezika, jedini autor s podrucja bivše nam zemlje koji je pocašcen Nobelovom nagradom za književnost. Rado citani pisac oko cijega se djela i danas lome polemicka, nacionalna i ina koplja, o kojem se pišu goleme studije, održavaju simpoziji, a romani se nalaze u školskim lektirama. Na Vrbasu tekija roman je koji andricevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu. To je još jedna prica o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeca.
Podijeljen u tri dijela, “Na Vrbasu tekija”, “Jajacka hronika” i “Paucina i promaja”, roman je to cija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andricev rukopis, dok je treci dio fantasticno precizna studija o Andricu i njegovu djelu te ujedno i autobiografski uvid u Josipa Mlakica i njegove teme.
Josip Mlakic romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguce: ispisao je Andricevim jezikom neispripovijedanu pricu, uspio je rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sacuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sacuvao Ivo Andric, a sada ga je jednako mocno i stilski besprijekorno nastavio jedan od najboljih suvremenih pripovjedaca Josip Mlakic.