Mi, utopljenici

Svatko u našem gradu ima pricu, ali ne pripovijeda je sam. Pripovjedac ovdje ima tisucu ociju, tisucu ušiju i petsto pera koja neprestano bilježe.

Mi, utopljenici prozni je biser, roman iz kojega zapljuskuje more. Od golih stijena Newfoundlanda do bujnih plantaža Samoe, od taverni Tasmanije do hladnih obala sjeverne Rusije, kroz naraštaje, ratove i ljudske sudbine prostire se velicanstveni svijet Carstena Jensena. Reci da mu je u središtu Marstal, gradic pomoraca na danskom dijelu Baltika, tocno je baš kao što je tocno ustvrditi da su to ljudsko srce, ljubav ili potreba da se napusti dom i ode u nepoznato. Kao u svakom velikom djelu, i u Jensenovu raskošnom romanu udara više srdaca, odjekuje više glasova. Slijedeci jedni druge, njime jedre ocevi i sinovi, muškarci ciji je usud da se bore – protiv neprijatelja i mora, jedni protiv drugih i protiv žena koje vole. U njemu odrastaju djeca i cekaju majke, supruge i udovice utopljenika, i jedna drugacija od sviju, žena koja more želi kazniti, strašni andeo Marstala. Mi, utopljenici; vec od samoga naslova, iz Jensenove ocaravajuce sage progovaraju stotine. Živi i mrtvi. Godine, glasovi, sudbine. Svi oni, utkani i majstorski isprepleteni, tvore blistavu mrežu koja donosi oceane i kontinente, kanibale i moreplovce, prorocke snove i cudesna preživljavanja. Pitanja, posljednja i prva, i pricu veliku koliko i život sam.