Krajobrazi

Dubravko Detoni u formi dnevnickih zapisa, dakle svakodnevnog bilježenja svijeta oko sebe, ispisuje fascinantan tekst, tekst koji možemo išcitavati i kao prozu i kao poeziju i kao mikroeseje o svakodnevici, prolaznosti ili pak umjetnosti. No jednako tako, ili još važnije, Dubravka Detonija, jednog od naših najznacajnijih suvremenih kompozitora, nikada nije zanimala samo poruka, vec i nacin na koji je ona prenesena. Detonija zanima sama bit rijeci, njezina izvornost i njezino pretvaranje u nešto drugo. On se vraca Hansu Christianu Andersenu, kojega išcitava djecacki zaigrano pa potom stvara svoju razigranu kompoziciju, pjesmu u prozi ili prozu u pjesmi.
Svojim imaginarnim intimnim dijalogom s Andersonom, Mozartom, prirodom, glazbom, ali nadasve jezikom – jer jezik je i glazba i matematika, i umno i zaumno – Detoni iznova kreira. Kod Dubravka Detonija jezik je instrument kojim se on igra i poigrava, od kojeg stvara nove, drugacije slike i metafore, jezik postaje ili, bolje receno, ostaje osnovna grada ne samo teksta vec i mišljenja i promišljanja samoga. Detonijevi Krajobrazi ili Nakon citanja Andersena knjiga su koja se može citati i razumjeti na onoliko nacina koliko je pogleda na svijet.