Hrvatske narodne bajke

Narodne pripovijesti i bajke može se citati na vrlo raznolike nacine: jednostavno slijedeci pricu i cudeci se onome što je neobicno i smijuci se onome što je smiješno u njoj, ili pak tražeci izvore i dublja znacenja onoga što smo procitali. Svakome citatelju – bilo da se radi o djetetu ili odrasloj osobi – bajke imaju što ponuditi, te ostaju trajan izazov razlicitim tumacima. Zbog toga se u posljednjih nekoliko desetljeca razvila cijela znanost koja se bavi proucavanjem bajki. Tome je pak prethodio golemi posao bilježenja i prikupljanja starih prica. Znanstvenici – etnolozi – koji su u našim krajevima skupljali tradicijske pripovijetke zapisivali su ih onako kao što su im pripovijedali neki, sada vec davni, pripovjedaci: u razlicitim dijalektima i pomalo nerazumljivo govornicima suvremenog hrvatskog jezika. Te su price zatim objavljene, u nekim knjigama koje nisu namijenjene djeci.
Citajuci ih, kao odrasla osoba i književnica, zaželjela na svoj nacin ispricati one koje su mi se najviše svidjele. Namjera mi je bila da ih tako dovedem do neke nove publike – ne više slušateljske kao nekoc, nego citateljske – kako ne bi ostale zatvorene u ozbiljnim knjigama i dostupne samo istraživacima književnosti. Iako te price izvorno nisu bile namijenjene djeci, ili barem ne u prvom redu djeci, moja ciljana publika jesu djeca. Stoga sam dijalekte pretvorila u standardni književni jezik, kako bi price mogla citati djeca u svim krajevima Hrvatske i ispricala ih na jednostavan nacin.
Privukle su me one koje su mi se ucinile neobicnima zato što su razlicite od necega što je uobicajeno u najpoznatijim bajkama (poput onih brace Grimm) – tako je živahna Proždrlica prilicno drugacija od onih junakinja koje cekaju spas u staklenom kovcegu ili u vukovom trbuhu. Price o životinjama – a medu njima mi je najdraža "Zec, medvjed, covjek i lisica" – pomalo su luckaste, a drage su mi i one u kojima se na neki naopak nacin uspostavlja pravda, poput price o slugi koji je "naplatio gospodinu" ili one u kojoj se jedan najmladi sin dokazuje kao majstor razbojnik, ponovno na racun nekog grofa.
Vecini prica koje sam ovom knjigom htjela poslati u novi život zajednicki je i humor – iznimka je "Mala vila", cije je izvorište pomalo drugacije od ostalih te se smatra bližom autorskoj umjetnickoj bajci. Pripovijedajuci iznova ove stare price, poneki detalj sam izmijenila (najcešce tako da nitko ne strada), no i negdašnji pripovjedaci uzimali su sebi tu slobodu, pa zato i postoje brojne varijante istih zapleta. Nadam se da ce ih njihovi novi citatelji voljeti i na neki nacin prenijeti dalje. - Sanja Lovrencic
Lektira za 3. razred osnovne škole.