Do pakla i natrag

Ian Kershaw u svojem djelu Do pakla i natrag o 20. stoljecu – u koje smo još uvijek duboko uronjeni, kao da to stoljece nikako ne uspijeva završiti – piše s vremenske distance. On je sebe uspio smjestiti na osmatracnicu odakle o 20. stoljecu piše onako kako ce se o njemu pisati kada doista bude završeno, tamo negdje u prostor-vremenu kraja 21. ili pocetka 22. stoljeca. Ovo je knjiga buducnosti o nedavnoj prošlosti, ali samim time i knjiga koja nam omogucuje da 20. stoljece doživimo kao davnu prošlost. Njegova Europa 20. stoljeca, koliko god da je strašna, polako nestaje u perspektivi, vidljivim ostaje najbitnije, a ta bitnost pocinje se ukazivati u svojoj banalnosti. Jasno, time biva još strašnija. Kershaw je uspio pronaci ravnotežu izmedu opceg i pojedinacnog, izmedu žablje i pticje perspektive. Njegova freska obuhvaca sve i ne gubi se u pojedinostima. Ona je koliko lapidarni toliko iscrpni sažetak europskog 20. stoljeca, njegove politicke, ali i ekonomske, socijalne i kulturne povijesti, kao i povijesti svakodnevice i slobodnog vremena.