Civilna opasnost

Ispripovijedan u obliku unutrašnjeg monologa, gomilanjem kratkih, elipticnih recenica, novi roman Krune Cudine iznosi nam kroniku jednog odnosa izmedu dvoje ljudi – pripovjedaca i Hane (»moje žene«, kako je pripovjedac naziva) – koji je prožet cestim eskalacijama bijesa, gomilanjem medusobnih optužbi, psihickim slomovima... Pozadina jaza izmedu to dvoje protagonista postaje razumljivija kroz povremene pripovjedaceve retrospekcije iz kojih saznajemo kako su se u meduvremenu odrekli svojih poslova, prijatelja, ali i vlastitog djeteta, koje su poslali da živi na selu – te da su gotovo opsjednuti samo jednom mišlju: kako ce od svoje kuce i vrta naciniti što sigurniju utvrdu koja ce ih zaštititi od izvanjskih – civilnih opasnosti. Upravo zbog toga, opravdano se namece pitanje objektivnosti doživljavanja stvarnosti u kojoj protagonisti romana žive.

U tom smislu, misaoni naturalizam i fragmentarnost diskursa koji karakteriziraju autorovo pripovijedanje mogu se promatrati kao odraz otudenosti suvremenog života i sredstvo za naglašavanje pesimisticne vizije svijeta u kojem se kataklizma možda vec dogodila, a buducnost pociva na pukom životarenju likova u situaciji koja ne nosi nikakvu nadu u mogucnost promjene, ili pak povratka u stvarnost kakvu su nekoc poznavali i u društvo u kojem su tada živjeli...