Vrijeme se zanjihalo

Od pocetka svog stvaralaštva Andriana Škunca odmjeravala je svoju zemaljsku sudbinu i sudbinu svojega otoka s metafizickim, s onostranim, pa to i u ovoj poetskoj knjizi višestruko potvrduje.

 

Zapravo se radi o slozi, o spajanju jednog životnog iskustva i dugotrajnog hodocašca posvecenim mjestima Novalje i otoka Paga. U trajnoj izloženosti pejzažu njezin je tekst toliko impregniran iskustvom gledanja, videnja, prolaženja (hodopisa) da je i ova poetska knjiga svojevrsno obracanje otoku kao živom bicu s kojim se autorica na neki nacin identificira.

 

Ispod otoka, drugi je otok. Evo, dakle, ta recenica izvanredno može ocrtati preplete što povezuju sve otocke slojeve, poticu ga da može izdržati kušnju vremena, uvecavaju mu vitalnost i cine ga projektivno vjecnim. Doista, taj drugi otok je ona dubina, dubina nas iza sjene, iza onog što je skriveno.