Umrijeti u Hrvatskoj

Memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca Slobodana Šnajdera u pet eseja progovara ne samo o Hrvatskoj danas i jucer vec i o samome Šnajderu, o njegovu odnosu prema ocu i majci, prijateljima, književnosti i, naravno, o pisanju njegova nagradivanog i prevodenog romana Doba mjedi.
Ne bez razloga, Umrijeti u Hrvatskoj pocinje pitanjem svjetonazora, pitanjem toliko važnim da ga moramo stalno iznova postavljati, a jednako tako ne završava slucajno posvetom prijateljstvu i prijatelju Darku Gašparovicu. Slobodan Šnajder germanski precizno a francuski lako pišuci o raznim temama zahvaca dvadeseto stoljece u njegovoj cjelini. Kroz slucaj svoga oca pjesnika Ðure Šnajdera i njegove poezije, jednako kao i kroz pisanje o Miroslavu Krleži ili pak o Lászlu Végelu ispisuje i svoj autoportret, ili jedan njegov dio.
Umrijeti u Hrvatskoj nikada nije bilo jednostavno, makar se ovdje oduvijek umiralo lako, a živjelo se oduvijek teško. Šnajderova memoarska proza postavlja pitanja jer u njoj se životno ispreplecu književnost, filozofija i politika, sudbine raznih ljudi sa sudbinom autora samoga. U središtu ovih eseja uvijek stoji advocatus diaboli koji stalno preispituje sebe samoga, koji sumnja, koji zna da je kraj ujedno ušce pocetka.