Tijela su laka meta

Baveci se sjecanjima, svakodnevicom, „zvucima vlastite unutrašnjosti“, Aida Bagic bavi se ponajprije pjesnickim jezikom. Od elemenata privatnih uspomena i privatnih fikcija, fragmenata bajki, preobraženih krhotina svakidašnjice, autorica stvara koherentan poetski svijet, potvrdujuci ga uvijek iznova kao jedinu krhku mogucnost pripadanja.

Što je tijelo i komu je ono meta? Što je njegova jednina i množina? Cemu je izloženo? Govori ili pjeva: privlacna pokretljivost naslova, putovanje od sebe do sebe, silina usamljenosti i brojnost razlicitih imena, asocijacija, podsjecanja i citateljskih datuma? I jedno i drugo, rekli bismo misleci i na prisutno i na ono neuhvatljivo, neizreceno u knjizi odluka o odlascima, o disanju i težini tišine, o svakodnevnom i prolaznom, o pamcenju, volji i upornosti. S uzbudenjem citamo što se promijenilo u slici vremena, vremena koje živi usporedo s vidljivim i nevidljivim, zaboravljenim ili prešucenim. Citajuci otkrivamo kako na mjesta jednih pristižu druga tijela (koja su uvijek laka meta), kao što uvijek izlazeci iz jezika pristižemo u drugi jezik (poezije) skrivene suvremenosti, skrivenoga života, koji, možda baš zbog toga, postaje i naš. (Miroslav Micanovic)