Ruganje s dušom

Pred nama je neka cudna došljacka porodica u malom gradu, u Hercegovini. Ovaj put smo u Trebinju, koje je, kako to biva u Kovaca, kao i u prijašnjim prozama (npr. Bileca i okolica) lišeno razlicitih folklorno-lokalnih vanjskih obilježja. Ona ista atmosfera mediteranska i krševita, suha, žedna i podgrijana, mjestimice somnambulna i nekako išcašena na kovacevski nacin (videna "iskosa", zavrnuta nahero, nabijena nekim fluidima što poticu strasti i ogoljuju nagone, gdje se gotovo ništa ne dogada, ali se opet nešto fatalno i prijetece negdje dogodilo ili ce se dogoditi). Propali trgovac Josif Biriš i njegova žena, koja potjece iz otprije nam poznate obitelji Meštrevica te njihovo cetvero djece, izdanci pravoslavno-katolickih loza, erotski izazovna Elida i druga sestra Ruža, obje sklone tjelesnim užicima, braca im Jakov, bundžija, i maloumni Goja, njihov ujak Donato Meštrevic, koji je ovdje dobio velicanstvenu ulogu klesara nadgrobnih znamenja, reklo bi se meštra od smrti... Tu su još i tamo neke usputne spodobe, žandar, radnik, svecenici obaju zakona, tamnicar, lijecnik i ljekarnica, cudak spiritist dr. Gustav Gaj i njegov davolji šegrt, napokon sam Ðavo, kojem je posveceno cijelo poglavlje. I sve nam to prica pripovjedac koji je stalno upleten u tok i izvore price, Andul, neka vrsta kronicara ili svjedoka... Ako je prihvatljiva tvrdnja da je današnja fantastika svojevrsna erudicija, Kovac je jedan od najvecih erudita onoga što bismo mogli nazvati fantasticnim ili mitskim realizmom (oklijevao sam u izboru izmedu ta dva termina). Kovac bi se mogao situirati u same procjepe naših još uvijek žestoko djelatnih odredenja: svijest je nadojena mitovima nastalima na razlicitim isprepletenim i proturjecnim tradicijama (vjerskim, plemenskim, osvetnickim, patrijarhalnim, nacionalnim itd.) mitskim predajama koje su žilavije i okorjelije nego što smo (utopijski) mislili da jesu i da ce biti. U tom pogledu Kovac je jedan od najstrastvenijih oskvrnitelja malogradanske i tradicionalisticke mitologije na našemu književnom polju, njegov je pothvat – treba li to dokazivati nakon svih novijih i starijih iskušenja – nužan i, što je najvažnije, oslobadajuci.
Predrag Matvejevic