Pratišina

Knjiga tišine, i traženja covjeka u toj tišini kao bica koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznacne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguce pronaci mir, ona se oslanja na tankocutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguce ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišuci misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona moguci lijek bolovima konzumeristickog društva i, iako je na trenutke hermeticna svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude uci. Gradeci Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju cemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela rijeci u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto necemu izvan nas ili vecem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veca. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji cemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg