Petokoronaš

Stendhal kaže: unošenje politike u roman je poput pucnja iz pištolja na simfonijskom koncertu. Unošenje aktualnog trenutka kojeg svi još i danas proživljavamo u roman, književnost takoder je poput pucnja iz pištolja. Upravo to radi Emanuel Željko Špoljar romanom "Petokoronaš". Metak aktualnosti ispucava u srce književnosti, sve u nadi da je nece ubiti, nego samo teže raniti. I onda joj zavidati rane, podici je na noge. Zapravo, svojim romanom riskirao je da se metak aktualnosti odbije od zahrdale kopce na iskrzanoj košulji književnosti i vrati njemu u glavu. Tako to biva uvijek kad pisac izlazi na megdan s aktualnim trenutkom. Roman "Petokoronaš" poziva vas da sami prosudite tko je ovdje izašao kao pobjednik.

Junak (ili antijunak) "Petokoronaša" pisac je koji deset godina nije napisao ni retka. Novi virus zatice ga u njegovom stanu u Novom Zagrebu, gdje živi otprilike kao Fima Amosa Oza: dopola živ zatrpan knjigama i smecem. Emanuel je kraljevic i prosjak Zapruda i Utrina – u kvartu u kojemu je proveo djetinjstvo i mladost, sada provodi karantenu. Sve je drugacije, barem na pocetku pandemije, kad se ogranicenje slobode nacas cini strašnim. No, s vremenom, karantena pocinje nalikovati na pijane, lude devedesete kad je visio po istim parkovima i na istim klupicama pio jeftini alkohol, vodio razgovore do dugo u noc.