Ordesa

Muškarac kojega u Ordesi Manuela Vilasa zatjecemo kako razmišlja o nedavnoj smrti svojih roditelja je pisac. Ni uspješan ni neuspješan, prosjecno zavidan i frustriran, pisac je to koji u svojim pedesetima želi ispricati što se dogodilo (ili što vjeruje da se dogodilo) s njime, njegovim ocem i majkom, s ljubavlju i brakom, s ljudima koje je poznavao i zemljom u kojoj je odrastao... Kao na stranice najintimnijeg dnevnika, pisat ce o sprovodima i o neimaštini, o razvodu i ovisnosti, i nekim cudom – onim koje umiju izvesti samo najbolji – život tog španjolskog pisca ucinit ce nam se odjednom beskrajno poznatim. U prelijepim fragmentima nježnosti i bola, dugorocnih poraza i kratkotrajnih ushita, u ovom bestseleru od posve drugacijeg štofa prepoznat cemo svoj vlastiti.
Ordesa, mjestašce u podnožju Pirineja nezaboravnom je romanu Manuela Vilasa dalo ime, i boju. Žuta je boja duše, piše Vilas. Žuta je boja koja govori o prošlosti. A sjaj koji prati žutu – shvatit ce svatko tko Ordesu procita – pripada samo najboljoj književnosti.