Morani roman

Istini za volju, pravi razlog zašto pišem ovo što sada pišem krije se u slici sjecanja iz 1993. kada su vrece napunjene pijeskom bile na podrumskim otvorima, daske na prozorima, a smrt jezdila ne samo površinom Grada, i kada mi je jedan poznati i priznati osjecki pjesnik rekao da moram (!) napisati roman. Zašto je on to rekao baš u vrijeme kada je smrt puštena s lanca, ne znam. Nastojao sam tu njegovu recenicu zaboraviti i pokopati je bez vidljivog znamena. Ali on ju je ponovio i nakon cetvrt stoljeca, i koju godinu više. Ne znam je li tada žudena sloboda, onima koji su ostali u Gradu, postala zaboravljiv materijal ili je zaborav došao još nešto prije. Znam samo da je papir toga nekoga sugeriranog, a s vremenom “moranog romana“ bio netaknut, cist i prazan.