Mišomor za rodake

U novoj zbirci prica Radenko Vadanjel vraca se pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu Dnevnik besposlicara: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost?
I u Mišomoru za rodake svijet ucmalih gradica i sela pozornica je na kojoj se susrecu ljudi koji gotovo da se ne micu, no koji cak i tako postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe izmedu bolesnih i zdravih, mocnih i nemocnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih.
Raspadnute obitelji, i one koje na okupu drži samo interes, vjecna podozrivost i umorno suucesništvo rodaka – Vada­njelovi pripovjedni krugovi šire se oko starih obiteljskih kuca i zemljišta, a toplo truplo nekretnine, još zaposjednuto covjekom, cesto je jedino cime se život hrani: jedina prilika za pokret.
I zato za Vadanjela, ni za njegova citatelja, nepomicnosti nema. Svijet ljudi ni po cemu se ne razlikuje od ostatka organskoga svijeta: u ritmu koji se ne može i ne treba ubrzavati on se okoncava i iznova rada, a svaki covjekov pokret – bio on snažan ili malaksao – vodi nas istome ishodu. Mišomor za rodake svijetu u kojem živimo isto je ono što o zapuštenoj obiteljskoj kuci kazuje jedan od likova u naslovnoj prici: anamneza psihickoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa njezinih stanara.