Matija Gubec

Mirko Bogovic (1816-1893), preporoditeljski pjesnik, pisac prvih hrvatskih povijesnih drama i pripovijesti, te jedan od istaknutijih iliraca, u vrijeme Bachovog apsolutizma kao urednik Nevena središnja je osoba hrvatske književne i kulturne scene. Zbog svojeg je politickog i preporodnog angažmana zatvaran i proganjan, ali se kasnije donekle priklonio madaronstvu.

Autor je brojnih rodoljubnih i ljubavnih pjesama (zbirke Ljubice, Smilje i kovilje, Rodoljubni glasi), nekoliko pripovijetki s povijesnom tematikom (Hajduk Gojko, Grad Gotalovec, Krvavi most u Zagrebu), te humoreske Šilo za ognjilo. Napisao je tri povijesne drame: Frankopan (1851.), Stjepan, posljednji kralj bosanski (1854.) i Matija Gubec (1859.). U njima izražava svoje poglede na suvremene politicke prilike, o kojima se u vrijeme Bachovog apsolutizma moglo donekle slobodno govoriti jedino kroz povijesne teme.

U Matiji Gupcu, najuspjelijoj svojoj drami, medu prvima u hrvatskoj književnosti uvodi seljake kao protagoniste, progovarajuci o socijalnim temama, pravdi i opravdanosti bunta. Praizvedena 1878. godine, to je jedna od rijetkih devetnaestostoljetnih povijesnih drama koja je i u kasnije vrijeme redovito bila na repertoaru.