Ljudi ne znaju šutjeti

Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopcem ljudskom trpljenju i životu kao dosudenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se dogada baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva pateticna lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga covjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autenticnoga životnoga iskustva (mladosti suocene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrcu) usuduje se pitati ono od cega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi ludaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragicnosti svega ljudskoga. (…)
Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se necete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu procitati (bar jednom) od pocetka do kraja, više ne moci vracati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za citanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj ce knjizi naci bar dvadesetak onih kojima ce se, pa makar i bolno, ali i katarzicno vracati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O cemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji šticenici bilo kojega europskoga vrtica iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razoblicenjem te vjecite šutnje.
Delimir Rešicki