Krada

Knjiga pjesama Senka Karuze Krada pristiže iz prostora citanja, što je samo jedna od mogucih oznaka njezine iznimno složene i višeznacne strukture, njezine gradnje kojom se drugi tekst pretvara u vlastiti sadržajni okvir. Ime autora i naslov procitane knjige obvezuju citatelja na savez koji nije lišen predrasuda i divljenja, poznavanja i neznanja… Knjiga (pjesama, prica, roman), koja je predmet Karuzina interesa, postaje pustolovina u koju se upuštamo, s više ili manje povjerenja u pjesnika. Umnožavanje konteksta i citateljskih perspektiva govori o neocekivanom i nevidljivom, o prevodenju teksta u drugi pjesnicki format sa svim rizicima što ga takav pothvat donosi: „Nismo ih ocekivali. Živjeli smo njihovo / Praveci se da je naše, puštajuci vrijeme da nas miluje / Gledajuci ponekad njihove sjene na rubovima / Našeg svijeta u kojem smo pustili korijenje.“ (J. M. Coetzee, Cekajuci barbare). Bavi li se pjesma sobom, zahvacena i onim što je izvan njezine moci: povijest i korijenje, svijet i rub, nepomicnost i priroda? Ili je na djelu stvaranje i potiranje slicnosti i razlike, razlike izmedu vremena i prostora, izmedu kulturalnih (književnih) predložaka. O cemu se, zapravo, radi, o kakvim je subverzivnim postupcima rijec: promjena citateljskog obzora, prevrednovanje drugog teksta ili upisivanje novih znacenja u postojeci jezicni poredak, u poeticki uzus, kod. Karuzina Krada postupno i snažno, hrabro i suzdržano, uvlaci citatelja u vrtlog i labirint razlicitih ideja, imena i naslova: Antonio Tabucchi, Rekvijem; Ófeigur Sigurðsson, Pripovijest o Jonu; Ádám Bodor, OkrugSinistra; Linda Boström Knausgård, Dobrodošli u Ameriku; Jón K. Stefánsson, Nebo i pakao; Jorge L. Borges, Osobna biblioteka; José Eduardo Agualusa, Prodavac prošlosti; Lucia Berlin, Prirucnik za spremacice… Krada je puna ocekivanih i nepoznatih, uzbudljivih i opasnih, dalekih i odsutnih imena i naslova – kao pjesnikova osobna biblioteka – koja ce, znamo to, i sama doživjeti kradu, ali to je vec za drugu knjigu, za drugo citanje!

Miroslav Micanovic