Kip slobode

Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, citaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga – vlastito (palanacko) životno okružje, tajkune, opcu društvenu licemjernost i nihilisticnu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uopce stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbanicine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva – upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru opce i ne samo virtualne ravnodušnosti.
Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) “pravila” opce društvene “igre” i “igrice”, nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako vec ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih mogucih “uloga” koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovnicke knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za citanje Kipa slobode.
Delimir Rešicki