Intergalakticki peljar

Teško da je u nas jezik kao samorazumljiv govor u kojemu podrucju toliko nemocan kao u pravnoj kulturi. Svijet i tekst naših pravica toliko su nesuglasni da dobrim profesorima pravne kulture kakav je Ivan Kopric sigurno nije lako zadržati ih u cjelini, tako da se barem u predodžbi ne raspadnu. No premda su pukotine zahvalna pribježišta za rezonanciju pojmovnog i slikovnog, za odredivanje tona i boje na ljestvici izmedu kaosa i harmonije, cini se kako su Kopricevi razlozi za plovidbu integralni, odnosno da promjena plavce u pogledu orijentacije po zvijezdama ne samo što ne mijenja kormilarov smjer nego ni onu nijansiranu granicu koja dobar tekst drži s bolje strane procitanog svijeta. Kada svoju sliku svijeta sada povjerava pjesnickome subjektu, autor ostaje svoj prema tlocrtu sjecanja, a ne bijegu, promjena je u njega sadržana u jeziku, pa su ritmovi smireni, a opet novi na potreban nacin nesigurnog dna kojim se dijele prave pustolovine. Ovu lirsku prozu stoga s njezinim autorom dijelimo kao osobnu jer je sva u dobu koje je tek prividno konacno, kojemu se hoce promjene.

Vlaho Bogišic