Crvena

Knjiga pjesama Brankice Radic Crvena na putujuci nacin uvlaci citatelja u prekogranicne prostore poezije, vodi u zemlje koje preživljavaju svoju sadašnjost, suvremenost i buducnost kao prošlo vrijeme, kao prošlost koja se uporno vraca u novim oblicima i starim kontekstima. Crvena. Što ili koja crvena? Ona koja simbolicno vijori nad državama koje su nestale pred naletom tzv. slobodnog svijeta? Ona koja se uzdiže kao melankolicni žal zbog gubitka velike povijesti, velike price? Ili je, nadajmo se, jezik poezije samo jednostavan „korak u pejzažu“. Pjesnikinja u vlaku, u brzini odsjecnih, snažnih i jednostavnih rijeci, stihova, stvara nizove koji se rasprostiru na službenim postajama, granicama, ili u intimnim dvojbama, nesuglasicama i sumnjama. Pjesnikinja u potrazi, od izletnickog do sudbonosnog, sa znacima zaborava i neocekivanih figura pored puta, ponekad daleko od sebe, ponekad daleko od drugih… Kako se glasovi umnožavaju u vremenu citanja (i pisanja), u nesagledivu protjecanju „drugih i drugacijih“? Crvena je na mjestu prijepora i razlike, tamo gdje su (politicke) igre zamijenile žive i mrtve, preselile ih u siromaštvo i bijedu, u stanje hibernacije i nesagledivost vlastitog lica… Nije rijec samo o zastoju na rumunjskoj granici ili na drugom egzoticnijem mjestu, na Bajkalu, na primjer, ili gdje se vec dospije u bivšem i sadašnjem, gdje se sudbina dijeli kao što se dijele karte, gdje nam, kako je napisano, „bude povijest“. Citano i doživljeno, disanje, zakašnjelost, stara i nova mapa svijeta opsesivne su stanice pjesnickog interesa Brankice Radic, njezina kretanja koje traje u lirskom i narativnom konglomeratu. Na pocetku (kako je sve pocelo?) i na zacelju nepostojeceg vremena je opasna igra: „Ðokare. Ðirare. Nemoj više. Taj skrabl. U mojoj / glavi. Netko možda i razumije. Pišem drugacije. / Brišem. Prevrcem slova. Rješenje je blizu. Sasvim. / Znam. Ako još jedanput poludim. Bit ce mi lakše“. Prije nego li stignemo do završne stranice-stanice Crvene, ne zaboravimo da je, iznad svega, rijec o slobodi i otporu, koliko god bili nadomak rasulu svijeta. Ali što s tim uvidima? Što s tim znanjem? Može li od toga onome koji putuje i piše, onome koji cita, ipak, biti lakše?

Miroslav Micanovic