Tiho rušenje

U Tihom rušenju Ivica Prtenjaca ponovo se uspinje na ‘brdo’, ali ovaj put ono se nalazi u Haulikovoj ulici, u jednom oronulom zagrebackom stanu. Glavni junak, soboslikar s diplomom profesora književnosti, sa svojim pomocnikom treba uciniti ono što i inace radi – oljuštiti sve sa zidova i ponovo ofarbati. Cini se kao ugodan, prilicno usamljen rutinski posao, daleko od nametljivih ljudi, baš onako kako najviše voli. Ali, covjek koji ih je angažirao, i njegova životna prica, promijenit ce živote svih likova u romanu.

Tijekom rušenja i renoviranja dogada se isto što i tijekom života na brdu u prošlom, nagradenom Prtenjacinu romanu – odmak, kontempliranje i preslagivanje života. Ali pisac je ovaj put, usprkos tragicnim dogadajima o kojima citamo, optimisticniji, a njegovi junaci cine se spremniji za nastavak života.

Tiho rušenje može se citati i kao svojevrstan nastavak Brda, ne po principu što je bilo dalje, jer likovi su novi, nego kao sljedeca pjesma u pjesnickom ciklusu, u kojem sve tekstove povezuju dominantni motivi i teme. Tiho rušenje, naravno, nije pjesma, nego velik roman u kojem ima puno poezije. S jedne strane filigranski precizne recenice, a s druge zacudne metafore spuštaju nas u ono što je proznom iskazu obicno nedohvatljivo, i jamce citateljski užitak koji u ovoj zemlji, na taj nacin, može pružiti samo Ivica Prtenjaca.