Precaci

Ne uvijek u skladu s ocekivanim zaobilaznim lirskim putanjama, Katarina Brajdic u knjizi pjesama Precaci postupno i domišljeno gradi novi prostor pisanja i otkriva mogucnosti poezije. Neocekivani ideal slobode izranja na razlicitim mjestima, u razlicitim figurama, pretvara se u polaganost s kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ili, što je daleko važnije, njezina „izgovorljivost praznine“ citateljsku odsutnost cini stvarnom i mogucom: „odjednom spremnost oblaka / odjednom mogucnost naslova / tamna lakoca i skorije vrijeme / blizina za svakoga“. Tamna lakoca! Pjesnikinja pristaje na arbitrarnost i neodlucnost rijeci s kojima se ponovno osvaja i usvaja svijet prošlog, povijest citanja vlastitih strahova i odluka, odlucivanja. Rijec je o odlucnosti i prevodenju, upotrebi „budnih jezika“ i njihovih nužnosti, koordinata koje se odnose na tijelo, mjere tijelom kao središtem dogadaja u kojem se mijenjaju uloge, ocekivanja. Samoca, dostupnost i ostavljenost… Cini se jednostavno i poznato, samoodrživo i isplativo, nužno je disati i raditi, ali upravo je ideja rada, rasporeda i vremena, postala nešto drugo, drugo za Drugoga. Namjera je gledati i slušati, služiti se, biti izvan gluhosti svijeta, ali i u njegovu živom središtu: „jezik, uzimam što stignem / kažem govori mi, otvaram sve što je od slova / autor, njegovi su navodnici“. Ali nemojmo se u kretanju Precacima prevariti i vjerovati da su sami sebi središte, pjesnicko ne-mjesto, naprotiv: rijec je o pamcenju odrastanja, djetinjstva, i onih i onoga što je okružuje, što ona iznova oblikuje kao moguce, kao stvarno, kao žena koja sjedi u svojoj i mnogo drugih pjesama. Govori se posredno i izravno o ulogama, ženama i muškarcima, o rukama i šutnji, a da nismo još zapoceli, dotaknuli, osjetili i razumjeli što je dodir, što cemu pripada i s cim se što daruje i tko što odreduje i dijeli. Kuca, dom, „šarene laže“, zablude, razotkrivanja, iskupljenje, otok (Lastovo), selo i gradovi, samo su u ovom nizu motivi za ozbiljnu igru otkrivanja i imenovanja. Pjesnikinja uspostavlja razliku u odnosu na postojecu pjesnicku praksu – razliku izmedu želje da se sve vidi, da se cuje dok zatvorenih ociju odgovara i pita, istražuje i mijenja. Kakva je to žena? Kakva je to pjesnikinja? Odgovor sasvim sigurno nije jednoznacan i pouzdan: Precaci žive od vlastitih gramaticko-stilskih znakova i struktura, i radosno i poletno i ozbiljno, istodobno. Od tijela i približavanja pjesmi i drugima, tebi dok Precace držiš i imaš u rukama. Citajmo!

Miroslav Micanovic