Otimanje

Ako ustvrdimo da bi polemika i dijalog mogle biti nosive i suprotstavljene odrednice knjige pjesama Senka Karuze Otimanje, necemo pogriješiti, osobito ako se misli o krivnji, uzaludnosti i promašenosti. Slaganje dvaju razlicitih i oprecnih tekstualnih oblika: dnevnickog zapisa, intimne ispovijedi (može li biti drukcija?) i pjesama o samotnim danima i dvorima, nepotrebnim i pogrešnim susretima, izjavama, o sumnjama i strahovima, o vokalima i uzdasima – ujedno je i približavanje i odustajanje, komentiranje i prešucivanje onoga o cemu se pjeva. Traje i ponavlja se pustolovina od gubitka glasa i smisla do raskošne inscenacije dodira, snova, silovitosti i snage, do znaka koji prerasta i nadrasta moguci smisao vlastitog postojanja, života i smrti. Nasuprot dokumentarnom dijelu, ton i glas u pjesmama nije uvijek taman ili svijetao, nego se osjeca i upisuje kao stanka „da dodemo do zraka prije tocke“. Citatelj u presudnom trenutku, s autorom, napušta ocekivani znacenjski okvir i kontekst Otimanja. Rijec je o izmicanju, preobrazbama, o podmetanjima i igri, sa sobom i s drugim, rijec je o muci koja je djeljiva, koja postaje ironicno i borbeno, samoironicno i pomirljivo pisanje, pjevanje i govorenje. Literarni podtekst (Proust, Beckett, Cioran, Hemingway, Manguel i Pavese, osobito Pavese) nije samo dodana vrijednost, ukljucivanje drugoga, nego postaje moguce mjesto otpora, otežavanje samorazumljivih motiva i tema bijega, poraza i samouništenja. Stvaranje vlastitog pjesnickog jezika prilika je za supostojanje prošlog i sadašnjeg, erotskog i seksualnog, zone pamcenja i provjere procitanog i doživljenog: lica, žene i gradovi, Mediteran, putovanja, pisma pisana velikim slovima, majke, ocevi i djeca… Karuza je pjesnik koji somnabulno ponavlja i obnavlja radna podrucja vlastitog života: intimno do boli, a onda nekoliko koraka, redova, naprijed ili nazad, stižemo s njim do paradoksalnih i lijepih uvida o sebi i svijetu. On je pjesnik odluka, panicnog traženja zaborava i sjecanja, svega „onoga što nije mogao dotaknuti“. Ili što nije znao oteti, o otmici je rijec i o traženju onoga što je ništa, ništa iz kojeg se ponovno obnavlja i krece. Ako se odlucimo za traženje odgovora na pitanje „kako pisati o sebi“, otkrit cemo u Otimanju neke od iznenadnih uvida da nas ono što procitamo, ili dotaknemo, napušta, odlazi na drugu stranu: „Skinuo sam sa sebe sve što sam znao i potonuo u moru / Cekao da postanem riba. / Sunca su vec bila na zapadu.“ Znanje nije jedini alat u poslu citanja i „otimanja“, što je više nego poticajno i potrebno! Otimanje i otkrivanje u dubini i golosti naših vlastitih (citateljskih) života preporuka je za Karuzinu poeziju. I više od toga!

Miroslav Micanovic