Oblak boje kože

Nakon što je u požaru kafica Tri palme izgorio vlasnicin sin, svi traže krivca, a krivac može biti samo jedan: mladi Rom koji je u kaficu radio kao konobar. On je prisiljen bježati jer njegova je krivnja za sve druge neupitna, njegovo lice vrišti sa svih naslovnica, te se mora sakriti, a to može samo u Bosni, u naselju u kojem živi njegov otac. A poput svoje sestre samo je sanjao da živi kao i svaki drugi covjek, da ne bude neprestano obilježen bojom svoje kože.
Taj je dogadaj, u osvit rata, naizgled mirnoj gomili bio okidac, te ona u potrazi za pravdom okružuje romsko naselje u Zagrebu, stvarajuci od njega geto, jer krivi su Romi, oni su ti koji su drugaciji i zato opasni. Hoce li brat i sestra uspjeti prijeci sve granice, prije svega one u ljudskim glavama? Hoce li Enis pronaci oca, koji opsjednuto skuplja dokumente o Romima sa slicnim prezimenom, pobijenima u romskom Holokaustu, nadajuci se velikoj odšteti, dok kao taksist vozi visoke oficire JNA u svome starome mercedesu?
Od Zagreba do Bosne, od sadašnjosti do prošlosti, od romskoga geta u središtu Zagreba do Auschwitza i slabije poznatoga romskoga Holokausta, od sanjanog normalnog života do ratnih trublji, Nebojša Lujanovic u svome novom romanu Oblak boje kože pripovijeda o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima i njihovoj kulturi, o onima istinskim drugima koje ne vidimo i koji su uvijek u središtu tragedije.