Novo iverje

Središnja licnost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljedecih književnih generacija. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti ("Iverje", 1899; "Novo iverje", 1900; "Umorne price", 1909) koje, u rasponu od ljubavnih do satiricnih, variraju najrazlicitije teme. Novele se takoder mogu podijeliti na one s tematikom iz domaceg, najcešce zagrebackog kruga, medu kojima su i brojne autobiografske price, te one s bizarnim sadržajem, u cijem su središtu likovi cudaka i osobenjaka. U Matoševim proznim djelima, koja cesto ujedinjuju opreke, poput humoristicnog i pesimisticnog, osobito dolazi do izražaja njegova stilska strategija koju je sam nazvao "artizmom".

Oko godinu dana nakon prve zbirke, Matoš u Zagrebu objavljuje i drugu, s naslovom "Novo iverje". Uz uvodnu, na autobiografskim motivima utemeljenu pripovijest "Nekad bilo – sad se spominjalo", istice se simbolisticka novela "Camao" koju je autor smatrao svojom najboljom pricom.