Godina bez proljeća

U brdu sam vidio psa kako pohlepno pase travu… „U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bacenog novcica koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogucnosti da bude shvacena.
Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da isprica svoju pricu. I to upravo Repeša radi vracajuci se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavicaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje znacenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeca, koji se otvara pismom tragicno nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlaci kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je velicanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“