Geografije srca

Geografiji je po njezinim interesima za morfološko i prostorno „mjesto na drugom mjestu“, onom koje bi udaljenim krajolicima, zemljopisnim kartama, koordinatama i paralelama, dalo drugi smisao i znacenje, što upravo u svojoj poeziji i cini, i radi, i misli, i domišlja, i piše Stipe Grgas. Knjiga pjesama Geografije srca uzbuduje i uznemirava, ali i umiruje melankolicnim množinama i jedninom, upisivanjem vremenskih i prostornih koordinata, kreiranjem mape od lokalnog do opceg. Pisati se mora – odluka je iz nužnosti i radosti, iz želje da se o nemogucem piše kao jedino mogucem, i obrnuto, naravno, od izgubljene slike svijeta do lucice Mojac. Unos dijakritickog znaka u imperativno „pisati se mora“ nije lišen ironije kojom se naglašava i fiziološka narav teksta. Lokalna prispodoba cesta je pocetna instanca pjesme koja se pretvara u komentar, u pomirljivo nesuglasje i gorcinu, samotnost… Ne plašeci se, kad je to nužno, sentimentalnosti i uspomena, posvetnih referenci, iznevjerenih ocekivanja, ideoloških rasprava i lutanja pjesništvom svijeta (s hrvatskim pjesnicima), Grgas ne odustaje od traženja jezika u jeziku: „svatko od nas / ruje svojim mrakom / strahujuci od udarca malja / u nezašticeni potiljak“. Kako bilježiti fragmentarno i podsvjesno u jeziku, naci što pripada nevoljnoj povijesti i pamcenju, ili kako pisati i pjevati istodobno, kako putovati i opstati s izgubljenim kompasima i jednim smjerom? Geografije srca pisane su s puno neizvjesnosti i straha, ali s ništa manje autorske kuraže i neprikrivena otpora svakodnevnom, ili nametnutom ogledanju s pamcenjem, s prošlim, sadašnjim i buducim: Naravno, rijec je o brizi za pocela svijeta, ali i pjesnickoj samosvijesti: sve je samo zamisao, konstrukcija, s kojom se i lakše i teže brodi od Konjevrata do Palagruže i Kube, od Komiže do Zablaca, ili se samo stiže do skrivenih predjela srca. Da, „geografije srca“, zašto ne?!

Miroslav Micanovic