Umorne price

Središnja licnost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljedecih književnih generacija. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti ("Iverje", 1899; "Novo iverje", 1900; "Umorne price", 1909) koje, u rasponu od ljubavnih do satiricnih, variraju najrazlicitije teme. Novele se takoder mogu podijeliti na one s tematikom iz domaceg, najcešce zagrebackog kruga, medu kojima su i brojne autobiografske price, te one s bizarnim sadržajem, u cijem su središtu likovi cudaka i osobenjaka. U Matoševim proznim djelima, koja cesto ujedinjuju opreke, poput humoristicnog i pesimisticnog, osobito dolazi do izražaja njegova stilska strategija koju je sam nazvao "artizmom".

Dvije prve Matoševe zbirke pripovijetki izašle su jedna za drugom; no, na trecu je svoju zbirku cekao narednih devet godina, zbog svojih oštrih polemika koje su rezultirale sukobom s gotovo cijelim onodobnim hrvatskim kulturnim "establishmentom". "Umorne price" sadrže 18 novela i crtica, medu kojima su najuspjelije simbolisticke Matoševe pripovijesti "Balkon", "Put u Ništa", "Lijepa Jelena", te "Cvijet sa raskršca", prica koju je sam Matoš istaknuo kao jednu od svojih "najboljih, najnježnijih stvari". Kod vecine prica središnji lik je društveni marginalac, boem, umjetnik ili književnik, a autor u njima zbilji i javi suprotstavlja viši svijet umjetnosti, nedostižne idealne ljubavi, ljepote ili harmonije, kao i motive ništavila i smrti.