Sam medu Ircima

„Valja cist uci u veseli svet mrtvaca.“

Za citatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeca, Miodrag Vukovic mogao bi se pokazati njezinom najbolje cuvanom tajnom. Ovaj pisac i novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim pricama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim nove prozne smjerove, izravno utjecuci i na danas mnogo prepoznatljivija književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare. Prica u njezinom klasicnom smislu – naracija – povlaci se u pozadinu, i pozornicu prepušta jeziku. Nacin na koji mu Vukovic pristupa i prepušta mu se, u potpunosti redefinira ustaljene prozne obrasce. Upravo je jezik, njegova nezadrživa energija, radost imenovanja, njegova prevrednujuca snaga i subverzivni potencijal koji se cesto ostvaruje kroz britku ironiju – glavni junak ovih furioznih redaka: svaki put kada se suocite s bjelinom margine suoceni ste s ponorom. Predvidjeti kakvim ce vas obratom, naizgled niotkud izniklim novim likom (vestern-revolverašem ili kondukterom lokalnog vlaka, golmanom Partizana ili Sherlockom Holmesom samim), ili briljantnom lirskom slikom Vukovicev zaigrani, ludisticki jezicni stroj zaskociti posve je nemoguce. Sigurni možete biti samo u jedno: u izgrebenom ogledalu saloona ugledat cete drhtav, rijetko uhvatljiv lik beskompromisne, vrhunske proze.