Vucja sreca

“Silvia se nasmijala. A na što miriše sijecanj? Na što je mirisao sijecanj? Na dim iz peci. Suhe i zaledene livade u išcekivanju snijega. Na golo tijelo djevojke nakon duge samoce. Mirisao je na cudo.” Nakon prekida dugogodišnje veze Fausto se sklonio u planine jer se želi izgubiti, a Silvia je u njih došla jer se pokušava pronaci. Njemu je cetrdeset godina, njoj dvadeset sedam: jedne noci, uz ognjište, dok se na planinsko mjestašce Fontanu Freddu bude spuštala zima, njih ce se dvoje dotaknuti.
Ali tu nije kraj dodirima u Cognettijevoj Vucjoj sreci. Poznanstvo s Babette, vlasnicom restorana, i Santorsom, koji zna sve o šumi i dolini, odlasci do gnijezda planinarskog doma na više od tri tisuce metara, snježna i travnata prostranstva od kojih se lakše diše – sve to zauvijek ce obilježiti njihove price. Fausto iznova pocinje uživati u onome što ga okružuje i mariti za druge, žudjeti za tijelom i prepuštanjem. Silvia osjeca jasnije. Bez obzira na to koliko ce trajati, osjecaju da su tocno ondje gdje trebaju biti. Cini se da se cak i vuk, koji je iz planine izbivao citavo stoljece, vratio. I on traži svoju srecu.