Sjecanja, sjecanja

“Najviše sam voljela malu seriju razglednica s nocnim fotografijama gradova – vrtovi u sumraku, osvijetljeni tramvaj u oštrom zavoju, prazan vrtuljak, izgubljeno dijete stoji pored cvjetne gredice držeci u rukama nepotreban obruc. No, sat je kucao, a barometar naviještao oluju. Svima su rodaci plesali u povijesnom plesnom ansamblu, a moji kao da su ostali iza scene. Bilo je tu još nešto, što je dio moje ostavine: to je predodžba o našem rodu kao ženskome, kao o nizu cvrstih žena koje su sve imale muževe, ali njima je bilo namijenjeno manje svjetala pozornice, kao da su u prici bile samo junakinje, a oskudijevala je junacima. Generacija babuška kao da je pretpostavljala nasljedni red samo od kceri: cinilo se da jedna izlazi iz druge, a posljednja je stekla pritom dar i priliku biti jedinom pripovjedacicom.” Ruska spisateljica Marija Stepanova u sjajnom romanu Sjecanja, sjecanja rekonstruira povijest židovske ruske obitelji koja je uspjela izmaknuti mlinskom kolu 20. stoljeca. Knjiga koja pokazuje kako da uocimo ljepotu gdje ju drugi ne vide i pokažemo blagost prema detaljima vlastitih života koje inace zaobilazimo zasluženo je ušla u uži krug za nagradu Man Booker International. Nostalgicno, toplo i ironicno – ukratko: zavodljivo i ocaravajuce štivo.