Radost

“Putem boli stigoh do radosti”, piše pjesnik José Hierro. Sve što smo voljeli i sve što smo izgubili, pretvorit ce se u radost. U samoci hotelskih soba i zracnih luka, u gradovima koje posjecuje nakon velikog i neocekivanog uspjeha svoje posljednje knjige, pisac kojega smo upoznali u Ordesi Manuela Vilasa krece u potragu za najneshvatljivijim i najsvetijim elementom svakog života – za radosti.
Ali gdje se nalazi njegova? Je li u prošlosti, kojoj se opsesivno vraca, dozivan glasovima pokojnika, ili u sadašnjosti, s novom djevojkom i slavom, i sinovima koji se polako ali sigurno udaljavaju?
Dok putuje i pokušava je pronaci – u valu oceana, u stroju za cijedenje narance, u košuljama koje nikada nisu dovoljno bijele – njegovim stalnim sugovornicima, duhovima majke i oca, pridružuje se treci: duboki mracni bas Arnolda Schönberga, njegova andela depresije.
Solarna i snažna, puna iznenadnih obasjanja i hrabrosti da se suoci s najtamnijim zakucima duše, Radost Manuela Vilasa pravo je slavlje života, knjiga velikog pisca našeg vremena, koji balansira izmedu autobiografije i fikcije, i intimno uspijeva preobraziti u univerzalno.

Znam dobro da sve izmišljam, znam da me ne cujete, znam dobro da se ništa nije dogodilo onako kako ja pricam, znam dobro da nije bilo toliko ljubavi, znam dobro da je sve bilo banalno, znam dobro da sam lud što izmišljam ovu ljubavnu pricu, što izmišljam svoj život, koji nije kakav ga ja pricam, zato što ga zapravo prica Arnold, to nesnosno bice, a istodobno previše sjajno.

“Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vješto iskace iz vremenskog toka. Piše kako mu dode, ali tako da citatelja zadrži u uvjerenju da tako treba i mora. Zašto pisci autofikcije tako cesto posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen, i zato što se vecina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenošcu.” – Miljenko Jergovic, Express 24 sata