Ponornice

Što su ponornice u zemljopisu, u poeziji? Ako ih se opisuje prema domacim prilikama, može se reci da u nejednakim omjerima, dijelom ili cijelom dužinom, teku ispod zemlje kroz krški sustav i spajaju više razdvojenih podrucja koja zahvaljujuci njima cine jedinstvenu cjelinu. Slikama i figurama dolazimo do onoga što se u Bagicevim Ponornicama razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje, što pristiže iz paradoksalnog uvjeta: šutjeti na sav glas! O cemu i kako šutjeti, pisati i pjevati na sav glas: „šutjeti kao što se jablani povijaju na sjevernom vjetru/ šutjeti kao intelektualci u predgradima i diktaturama/ šutjeti na jeziku bogova i Sokratovu jeziku“. Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito oznacene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevnicke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajuci se na upucenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaicni uzorci, otkriveni uzroci. Slagane su kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedocenja, komentari, uvidi, kao zakljucci, potvrdivanja i rasudivanja. Jezik i ne-jezik, ako je tako moguce misliti o granicama svijeta od Gorgije Leotinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona. Ponornice žive od razlicitih poticaja, slucaja i vijesti, od citanja i bavljenja drugim tekstovima, cuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuca dok traže izlaz na svjetlo dana. Imaju okus melankolije dok govore o gorcini nakon revolucije ili o odbijanju iznudene angažiranosti, cuju se kao uznemirujuce vijesti i slušaju kao stišana „glazba podneva i cinjenica“. Ocekivano se poezija ponornica nadovezuje na procitano, zagubljeno, zaboravljeno i slici na dopisivanje, na palimpsest koji pulsira od užitka igre i grafickog oblikovanja slova, rijeci i znacenja, složenih od preskoka, iznevjerenih ocekivanja, od pitanja: „Ako ono o cemu govorimo ne postoji, možemo li uopce govoriti o onome što postoji?“ Ponornice zapocinju na prešucenim, iskorištenim mjestima, izranjaju kao poziv, vedra poskocica i pretvaraju se u narativ o relativnosti i prolaznosti vremena i njegovih parola. Nisu daleko od ironicna uvida da „pisac treba kriticara/ koliko i plivac cizme“ i da se „kao i obicno cijene se nove cipele i/ stari koraci“. Nastale izmedu lingvistike i politike one su dnevnik samoce, radost pisanja i manifest slobodnog pisanja. Bagic je pjesnik koji se ne boji zaziva i vokativa, šume i zemlje, dok traži jedno od mnogih svojih „ja“, jezik mu je baš kao što govori o drugom: sladak, strasan i crn kao lastavica. Kad ga knjiga napušta, ne piše pravocrtno, ne od pocetka do kraja, ulovi jednog zeca u više grmova, ili više zeceva u istom grmu, kako navodi u jednom od citata, „cesto se krijepi na istim izvorima i tetura kakvim neprohodnim podrucjem i ne vodi racuna o ulovu, nego o onome što se doznalo o istraženu teritoriju“. Kreni, citaj! – može se viknuti, ali s ponornicama to nije dovoljno, nije sve.

Miroslav Micanovic