Poezija

Janko Polic Kamov (1886.-1910.), prozaik, pjesnik i dramaticar, jedinstvena je pojava hrvatske moderne književnosti, te preteca kako hrvatske tako i svjetske književne avangarde. Djela Janka Polica Kamova izazvala su brojne kontroverze u svoje vrijeme, a objavljivanje im je bilo zabranjivano, dok su mu drame proglašavane neizvedivima i odbijane. Usredotocen na apsurd i paradoks, provocirao je blasfemijom i izrugivanjem religijskim i drugim društvenim vrijednostima, kao i drugim kontroverznim i tabu-temama poput spolnosti, homoseksualizma, ludila, zlocina, smrti.

Poezija Janka Polica Kamova na tragu avangardistickog prevrednovanja dovodi u zacudne odnose književno tradicijski formiran oblik i sadržaj. Dominantna odlika Kamovljeve lirike je negiranje sklada, kao i prevladavanje rubnih psiholoških stanja poput ocaja, bezizlaznosti i sl., zbog cega oštro odudara od moderne književnosti svoga doba. Prvi je u hrvatskoj književnosti pisao slobodnim stihom. Za života je u vlastitoj nakladi objavio dvije zbirke pjesama, obje 1907. godine. Upravo je naslov prve zbirke pjesama obilježio Kamova kao "pjesnika psovke". Forma mu je u "Psovki" osobito slobodna i nesputana, a tematizira društveno kontroverzne teme, izruguje se religiji, moralu, hipokriziji, velicajuci slobodu, nesputanost i bunt. Antologijskom se smatra "Pjesma nad pjesmama", u kojoj velica slobodnu i nesputanu ljubav, preljub, strast i slobodu. "Ištipanom hartijom" donekle se vraca "pravilnijoj" formi i vezanom stihu, ali su mu teme i motivi slicni, antiracionalisticki, anarhisticki, te zadržava istu, pred-avangardisticku poetiku, uz motive erotizma i zagovaranje slobodne, strastvene i nesputane ljubavi. Naše izdanje sadrži i nekoliko pjesama koje su objavljene posthumno.