Pobuna obješenih

Ono za cime žudi Bajsicevo pjesništvo upravo je rekonstitucija mogucnosti jednoga drukcijega, u punom znacenju te rijeci izvornoga pogleda. Napor da se izide iz zacarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je cime se Bajsic upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraštajnih tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Ta ga, koliko pjesnicka toliko i diskurzivna izvedba ove knjige približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta.
Ono što doista nadahnjuje u Bajsicevu “slucaju” upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susrecu jedna posve za hrvatske prilike neobicna nacitanost i jedna neobicna kolicina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili opcenito pismo nisu nikada bili mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka.